Đurđevdan u Gori počinje urankom. U pet sati ujutro devojke i žene obučene u nošnje, pristizu u grupama kao buketi livadskog cveća. Narod je izlazio iz svojih kapija svečano obučen. Na uranku izlazi mnogo mladih. Svi se šetaju drumom kao na korzu i to više puta u oba pravca, od sela i ka selu. Žene i devojke beru travke da okite kapije, ali se venci ne pletu. Mladi bračni parovi, drže se za ruke.
Đurđevdan '97 |
Goranci rade širom sveta kao poslastičari, šećerdžije, burekdžije, čevapdžije, pekari, razne građevinske zanate i svoje pečalbarske zarade ulažu u izgradnju kuća u Gori, a u kojim provedu najviše dva meseca u godini. Dr. Hasani u svom radu " Migracija stanovnika Gore " spominje izraz "nasledna pečalba", koja treba da se shvati kao vrsta monopola pečalbara jedne porodice, koja je godinama išla u pečalbu u isto područje ili grad. Goranci, željno iščekuju leto ili penziju da se vrate u Goru. Mnogi umru pre toga , a da nisu stigli da uživaju u svojim velelepnim kućama. Pošto su u leto svi u Gori na okupu, tada se organizuju svadbe, po nekoliko u jednom selu.
Proslava Đurđevdana nastavila se posle podne u 15h na Vlaškoj livadi. U okolini su sela, Rapča, Mlike, Kukaljane, Baćka i naravno Dragaš, a za Đurđevdan se dolazi čak iz inostranstva. Na livadi se okupi oko 3ooo ljudi. Žene i devojke su pretežno u nošnjama. Na gustoj pašnjačkoj travi, formira se kolo devojaka, belo kao niz bisera. Nad livadom blista Koritnik još uvek pod snegom.
Oko 16h pojavljuju se tupani (muzičari) sastavljeni od dva zurlaša i dva bubnjara. Sviraju goranska kola. Goransko kolo igra se uvek lagano i u istom ritmu. Iz kola se ne izlazi, samo se u kolo ulazi, te se stalno proširuje. Postepeno se u kolo hvataju i žene. One na sebi imaju terlik, strukirana crna satenska haljina sa dugim rukavima. Bubnjar se pred jednom od njih lomi, uvija i kleči jer ga je častila da svira za njenu buduću snahu, do koje se u kolo uhvatila. Nema nikakvog ozvučenja ni buke. Sve je dostojanstveno i otmeno.
Devojka u nošnji '97 |
Oro 1997.god |
Običaj potiče još iz turskih vremena. Pošto su Turci u vojsku uzimali mušku decu, seljani su se dosetili pa kada muško dete poodraste, odevali bi ga u žensku nošnju i tako dok mu ne prođe vreme za uniformu. Običaj je ostao pa se i danas uz Đurđevdan obeležava i Džambala.
Za žitelje Gore Đurđevdan je dan ljubavi, cveća, prijateljstva i pomirenja. To je dan kada se najveći broj devojaka i momaka zaljubi i kasnije venča.
VIDEO: ĐURĐEVDAN U GORI '79
Nema komentara:
Objavi komentar